Prvi hrvatski studentski PR blog Kairos

Ljetna stanka gotova.....ponovno se vraćamo u svijet odnosa s javnošću!

Nakon položenih ispita i zasluženog odmora, orni se vraćamo u svijet odnosa s javnošću. I ove godine se nadamo novim saznanjima o kojima ćemo vas redovito obavještavati. Pozivamo vas da nas ponovno redovito posjećujete, a mi ćemo se truditi zanimljivim tekstovima oplemeniti vaša saznanja o odnosima s javnošću.

Do prvog sljedećeg posta šaljemo vam lijep pozdrav,

Studenti Kairosa!

ANKETA

Kreativno pisanje u odnosima s javnošću

Sretan Uskrs!

Dragi naši blogeri,

od srca svima želimo sretan Uskrs i mirne nadolazeće blagdane! Zahvaljujemo na vašim posjetima koji nas ohrabruju da ustrajemo u objavljivanju novih tema i trudit ćemo se i dalje opravdati vaše povjerenje!

Vaši studenti Kairosa

ČINI LI ODJEĆA ČOVJEKA?

Mojim kolegama koji su javne osobe svaki dan započinje s pitanjem koje obaveze imaju na rasporedu te što će stoga odjenuti. Žene, koje po prirodi provode više vremena ispred otvorenog ormara i svakodnevno su zgranute činjenicom kako ponovno nemaju što za odjenuti o tom pitanju razmišljaju više od muškaraca, no i oni su svjesni kako u njihovom slučaju odjeća čini čovjeka.

Posao u redakciji dozvoljava ležernije odjevne kombinacije dok trenutak kada se upale kamere od javnih televizijskih lica traži odjeću primjerenu situaciji. Oni ne stvaraju dojam samo o sebi već i o organizaciji u kojoj rade, a s obzirom da ih u tom trenutku gleda veliki broj ljudi izgled pred kamerama mora biti doveden do savršenstva.

Stvar je na prvi pogled vrlo jednostavna, znamo da službenu ustanovu nećemo posjetiti u ležernoj odjeći poput natikača i isto tako znamo kako na ležernu zabavu nećemo doći službeno odjeveni.

Zašto i koliko je zapravo važna tvrdnja kako odjeća čini čovjeka?

U prvih sedam sekundi ostavljamo prvi dojam za koji nećemo dobiti drugu priliku. S obzirom da smo sami prava hodajuća poruka potrebno je obratiti pažnju na neverbalnu komunikaciju koja je dio konverzacije i komunikacije. Prva razina neverbalne komunikacije je vizualna i ona čini 55 % komunikacije, što znači da prvo primjećujemo kako je osoba odjevena te je li njegova odjeća primjerena određenoj situaciji.

Odjeća utječe na četiri dimenzije kredibilitet, stručnost, simpatiju, privlačnost i nadmoć, a to se itekako vidi i osjeti kada su u pitanju televizijska lica.

Čini li odijelo čovjeka je pitanje na koje će različiti ljudi dati različite odgovore, no svi će se složiti kako je baš ono što imamo na sebi jedna od prvih stvari koje našim sugovornicima upadnu u oči. Činjenica je kako nam skupi kaput neće pomoći da prikrijemo ostale nedostatke, no može itekako podebljati ono što predstavljamo.

U neverbalnoj komunikaciji odjeća je na drugom mjestu po važnosti. Komuniciramo odjećom i taj jezik je mnogo snažniji od verbalnog. Pravilan odabir odjeće i izbor boja može nas izdvojiti od ostalih u radnom okruženju i dati nam prednost pred ostalim suradnicima.

Prilikom samo jednog nastupa na televiziji osobu će vidjeti više ljudi nego što će ih susresti možda i tijekom cijele godine stoga treba dati sve od sebe i usavršiti nastup i izgled. Odjeća će tu, dakle odigrati vrlo važnu ulogu pa ju je potrebno pomno odabrati, isprobati prije nastupa, fotografirati se pa čak i snimiti kamerom, te sve to pogledati vrlo kritičkim pogledom. Najbolji način da predstavite sebe i poruku je taj da se pridržavate klasike jer je najsigurnija.

Tijekom nastupa ili izlaganja potrebno je slušatelje uvjeriti kako pred sobom imaju kompetentnog profesionalca koji razumije važnost situacije. To nas ponovno vraća na ono kako se najbolje pridržavati poslovnog odijela tj. kostima. Odjeća svakako mora biti čista i izglačana.

Kako bi izgledali uvjerljivo bitno je da se u toj odjeći osjećate dobro te da se krećete s lakoćom. Vrtoglave potpetice, bez obzira koje su marku neće ostaviti taj dojam, a isto tako niti preuska košulja.

Voditelji i informacije kojima se najviše vjeruje

Prema istraživanjima koje je provela agencija Puls u studenome 2009. Dnevnik Nove TV je informativna emisija kojoj se najviše vjeruje.

Cilj istraživanja bio je utvrditi stupanj povjerenja građana u informacije koje nude središnje informativne emisije triju televizija u Hrvatskoj, njihove voditelje i općenito televizijske postaje. Istraživanje je pokazalo da je televizija i dalje medij putem kojega se građani najviše informiraju i najviše mu vjeruju.

Najboljom TV postajom ispitanici su ocijenili Novu TV (41,6%), potom HTV (29,3%) i na kraju RTL (20,6%).

Što o važnosti odijevanja misle voditelji Nove TV?

Voditeljica informativnog programa Nove TV Ivana Paradžiković i urednica emisije “Provjereno” jedno je od najomiljenijih TV lica. Svoj posao shvaća vrlo ozbiljno te je svjesna kako je odjeća bitna za posao kojim se bavi.

“U potpunosti se slažem s uzrečicom “odijelo čini čovjeka”. Naš izgled, stil i način odijevanja služe nam za predstavljanje sebe drugima.
I prije nego progovorimo odjeća puno kaže našem sugovorniku.
U mom poslu odjeća je iznimno bitna. U informativnom programu, svrha voditelja je da prezentira gledatelju vijest, stoga je vrlo važno da svojim izgledom ne odvlači pozornost od onoga što govori.
Veliki nakit, jarke boje, uzorci, upadljive naušnice, zveckavi dodaci, provokativna odjeća i duboki dekoltei su detalji koji se moraju izbjegavati, jer odvlače pažnju od bitnog -informacije.“


Građanima je vremenska prognoza jednako važna kao i glavni dio središnjih informativnih emisija, a meteorolozi ili voditelji koji čitaju prognozu također moraju paziti na odjeću u kojoj se pojavljuju pred kamerama.

Voditeljica na Novoj TV Mirna Maras dio je informativnog programa, a prilikom odijevanja itekako pazi da niti jedan dio tijela ne bude previše istaknut.

„Pred kamerama se pojavljujem u jednostavnoj odjeći, bez nakita i jednostavne frizure. Važno je ne odvlačiti pažnju odjećom već gledateljima prenijeti vijest. Slažem se s tvrdnjom da odjeća čini čovjeka jer nam je prilikom prvog kontaktna bitno ono vizualno. Gledamo je li osoba odjevena s ukusom i primjereno situaciji, no ako nema drugih kvaliteta tu osobu odjeća neće izvući.“

Voditelji koji se pojavljuju u emisijama zabavnog karaktera odjeveni su ležernije, no također poštuju pravila odijevanja u javnosti. Za njihov su izgled pred kamerama također odgovorni stilisti, s čijim se izborom ponekad ne slažu.

Jedna od najeksponiranijih i najizazovnijih voditeljica je svakako Nikolina Pišek kojoj je odjeća uvelike pomogla da od sebe stvori brend. I dok možemo reći kako u njezinom slučaju odjeća čini čovjeka, mnogi je baš zbog odjeće na temelju prvog dojma krivo procjenjuju.

“Odjećom nehotice odašiljemo signale i ostavljamo prve impresije na ljude iz svoje okoline. Govorimo im ponešto o svom karakteru te otkrivamo jesmo li npr. površni ili disciplinirani. Kada smo neformalno odjeveni možemo drugima odjećom reći puno o sebi te isto tako i pročitati puno toga o njima.
U mom poslu je odjeća važna, no za mene ju odabiru stilisti. Trudim se što više utjecati na to, no često je ono što nosim pred kamerama izričaj stilista više nego moj. Na sceni se također žrtvujem za neku priču, a tada je odjeća više kostim, kao npr. u slučaju Farme.
Kada je riječ o kolegama u informativnom programu iza njih stoji vjerodostojnost pa priliči da poštuju pravila odijevanja te se pred kamerama pojavljuju u strogo uniformiranoj odjeći.
No također postoje oni koji si mogu dopustiti odmake, a to su ljudi s estrade. Postoje pojedinci koji imaju dozu ekscentričnosti kao dizajnerica Wivienne Westwod koja je u posjet kraljici Engleske došla gotovo gola ili pjevačica Lady GaGa. Obje odjećom šalju poruke.”

Voditelj emisije Red Carpet Daniel Delale smatra kako čovjeka ne određuje odjeća već njegovi postupci.

“Imao sam prilike razgovarati s mnogim velikim ljudima u svijetu estrade koji iza sebe imaju velike stvari, a bili su odjeveni vrlo jednostavno. Što je čovjek veći to je jednostavnije odjeven. Poštujem pravila odijevanja i na to jako pazim, a moram priznati i da mi laska titula najbolje odjevenog voditelja u 2009., no to je nagrada za Novu TV jer mene kao i moje kolege odijevaju stilisti. Ja ipak smatram kako odjeća ne čini čovjeka.”

Ana Kolak

Literatura:
Božo Skoko: Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću, Millenium, Zagreb, 2006.
Tomić,Spahić,Granić: Strategija izbornih kampanja, Synopsis, Sarajevo, 2008.,
Gattesman Deb, Mauro Buzz: Umijeće javnog nastupa, Jesenski i Turk
Istraživanje agencije Puls, studeni 2009.

PROMJENOM DO USPJEHA

U 21. stoljeću tempo života nemilosrdno je brz. Događaj, odluka, ili čak glasina, započeti na jednom kraju svijeta mogu gotovo trenutno utjecati diljem planeta, zahvaljujući brzini elektronske pošte i satelitskoj komunikaciji. To napose vrijedi u poslovnom svijetu jer su tržišta nestalna i milijuni dolara mogu se zaraditi ili izgubiti u minuti. U komercijalnom svijetu održavanje koraka znači da se neprestano treba nositi s promjenjivim situacijama.

ZAPREKE PREGOVARANJA

Vješti pregovarač vidi poteškoće kao zapreke koje treba svladati, a ne kao nepremostiva ograničenja koja ometaju daljnji napredak. Neke od najčešćih zapreka pregovaranja su manipuliranje, bijes ili zloporaba moći.

SUKOB MOĆI

Moć nije uvijek povezana s položajem - osoba koja ujedinjuje veliko znanje o poslu koji zastupa s izvrsnim poznavanjem pregovaračkih vještina, može baratati velikom osobnom moći, neovisno o svojem položaju. I ravnoteža moći može se mijenjati od pregovora do pregovora, čak ako je uvijek riječ o istim dvjema osobama. U svakoj raspravi osoba koja se nalazi u položaju da dobije najviše, a izgubi najmanje, ujedno je i namoćnija osoba.

Ako znamo da smo mi ti koji imamo moć tijekom pregovora, tada moramo biti oprezni, te se tom moći moramo oprezno koristiti kako bismo održali pozitivno pregovaračko ozračje. Moć ne bi nikad trebalo iskoristiti da bi se prijetilo drugima, nego, naprotiv, omogućiti im da osjećaju poštovanje i prihvaćanje. Imajte na umu da se ljude koji svjesno nastoje demonstrirati svoju moć često doživljava arogantnima.

Nažalost, neki pregovarači pokušavaju iskoristiti svoju moć kako bi drugu stranu ponizili u svojem nastojanju da je prisile na neki odgovor. Sjetite se da moć zloporabljuju oni ljudi čija je moć umanjena zbog njihova vlastitog ponašanja. Primjenite svoju samosvijest, te otklonite mogućnost da vas se zastraši ili oslabi:

GOVOR NA TV-u

Govor na televiziji je autonoman, nametnut i općeprihvaćen način komuniciranja.

U 20. stoljeću govor je dominantni oblik komunikacije.
Društveni uvjeti za govor na televiziji : masovna istodobna uključenost u javnu komunikaciju, aktivna(dvosmjerna) suradnja društvenih uloga u komunikaciji, stvaranje i upotreba znakova i značenja, ritual i procedura radi održanja ravnoteže između komunikacijskih sistema i procesa.

Stvaranjem vlastitih pravila, masovni mediji stvaraju i vlastitu autonomiju.


Kao pomagalo ili komunikativna tehnika, masovni mediji mogu poslužiti da se komunikacija, javna i privatna, razviju u novom mediju.
Javni masovni mediji moraju svoje zakone stvarati tako da ne proturječe općim pravilima javne komunikacije.

Govor na televiziji

Televizija je javni masovni medij.
Ostvaruje javnu masovnu komunikaciju.
Javnost televizijske komunikacije određena je njezinim tehničkim dosezima:
U ekonomskim uvjetima današnjice može opstati samo TV koja se ne obraća gledatelju privatno, već gledatelju nosiocu neke uloge u društvu.
Rasprostranjenost pristanka na takav način komunikacije osigurava masovnost TV komunikacije: velika većina pojedinaca prati TV program i tako sudjeluje u masovnoj komunikaciji.
Govor na televiziji, kao i uopće, može biti umjetnički i retorički.
Umjetnički govor usmjeren je gledateljima posredno: oni ga slušaju kao slučajno, kao da prisluškuju, a govornik se usmjerava prema svojem tekstu.
Retorički je govor namjerno i izravno usmjeren i sugovornicima u programu i gledateljima - govornik im upućuje svoj govor.
Tek se u retoričkom govoru na televiziji ostvaruje javna komunikacija u potpunosti, komunikacija jedne društvene uloge s drugom.
Uz pomoć još jednog medija, telefona, i gledatelji mogu svoj govor usmjeriti svoj javnosti.

Govor na televiziji kao društvena činjenica

Govor na televiziji kao javna komunikacija zacijelo jest način djelovanja: pojedinci, društvene skupine ili društvene institucije preko televizijske društvene uloge govorom mogu djelovati na sve društvene uloge.
Da se govor na televiziji ovjeri kao društvena činjenica, treba potvrdno odgovoriti na četiri pitanja:
1. je li govor na televiziji način djelovanja,
2. je li to djelovanje pojedincu nametnuto,
3. je li to djelovanje općenito u cjelokupnom dotičnom društvu
4. ima li to djelovanje vlastitu opstojnost.
Zapravo, već samim time što je svaki govor komunikacija, bilo koji govor jest djelovanje.

TV traži vlastiti govor

Iako se radiodifuznom tehnologijom može prenositi baš svaki govor, TV traži vlastiti govor, različit od onog u malo različitim medijima kao što su radio ili film.

Zašto je govor na TV poseban?

Potpun odgovor na ta pitanja mogla bi dati disciplina koja bi u obzir uzela sve okolnosti i društvene i govorne.
Nova bi se disciplina mogla zvati sociolalologija (societas, lat. = društvo; lalia, grč. = govor; logo , grč. = znanost).

Društveni uvjeti posebnosti govora na televiziji

Glavna razlika u uključenosti sudionika u govornu komunikaciju TV medijem od uključivanja u druge oblike društvene komunikacije je osigurana mogućnostima tehnologije televizijskog medija.
U govornoj komunikaciji na TV komunikacija je javna, masovna i istodobna.

Govor na televiziju je dvosmjeran

Dvosmjernost govorne komunikacije televizijskim medijem ostvaruje se izravno kroz TV medij, posredno uz pomoć drugih masovnih medija (npr. pisma čitatelja u tisku) ili TV službi gledatelja

Govorni uvjeti posebnosti govora na TV

Govornom komunikacijom u televizijskom mediju profilirali su se i govorni uvjeti te komunikacije.
Škarić opisuje 5 skupina tih uvjeta: govornost, osobnost, logičnost, poetičnost i pravilnost.
Škarić na drugom mjestu razlaže iste uvjete u 3 skupine: govornost, purizam i eleganciju.
Govor za govor na televiziji postavlja jedan uvjet: da govor bude razvijen u potpunosti — govor, sav govor i ništa osim govora.
Taj je dio u definiciji govora obuhvaćen odrednicom 'optimalna komunikacija'.
Ovaj je uvjet postavljen kao generalizirajući sistem.
On će spriječiti socijalnu determinaciju govora nekim drugim sistemom (najčešće jezičnim i pismovnim) i spriječit će ograničenje govornika modnim ili kulturalno preuskim modelom govora.

Zaključak

Govor na televiziji ima posebnu i jedinstvenu društvenu ulogu.
Istodobno i masovno uključuje društvene uloge u javnu audiovizualnu komunikaciju.
Govor na televiziji jest društvena činjenica.
Sociološkim kriterijima valja dodati i kriterije znanosti o govoru, tj. lalološke (fonetičke) kriterije
Izneseni kriteriji i uvjeti posebnosti govora na televiziji nisu jedini oblik vrednovanja društvene uloge govora na televiziji, nego tek jedna mogućnost


Tatjana Ellers Bretz

Literatura:
Ivo Škaričić:U potrazi za izgubljenim govorom, Školska knjiga, Zagreb 1988.
infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva02_03/Ivankovi.htm

ORGANIZACIJSKE KULTURE

Razumijevanje korporacijske kulture neophodno je za poslovno komuniciranje. Brojne su definicije organizacjske kulture, ali većina ih spominje koncepte kao što su: vrijednosti, uvjerenja, filozofija, standardi i način razmišljanja. Vrlo je bitno kako se ti koncepti razvijaju tijekom vremena kao reakcija na organizacijske potrebe za vanjskom prilagodbom i unutrašnjom integracijom koje su zajedničke pripadnicima neke organizacije.

Ukratko, organizacijska kultura se odnosi na to „kako ovdje obavljamo stvari“.

Koncept organizacijske kulture potekao je iz antropološkog proučavanja kulture, a preko studija organizacije došao je i do menadžmenta. Studiji organizacije započeli su s tejlorizmom i principima znanstvenog menadžmenta (1927.-1932.)  znanstvenici su tvrdili da bi se planovi organizacije radnih mjesta trebali temeljiti na strogim znanstvenim principima. Do pred kraj 50-tih godina prošlog stoljeća studijima organizacije dominirala je škola međuljudskih odnosa u kojem je „otkrivena“ kultura kao važna sila u organizacijama. Ideja da organizacije imaju kulturu razvila se u koncept organizacijske kulture, koja je danas toliko važna u organizacijskoj teoriji, menadžmentu i poslovnim studijima.

U smislu poslovnog konteksta, kultura je nužno sužena u primjeni i konceptualizaciji. Organizacijska kultura je usmjerena na organizacijsku razinu i uglavnom se bavi fenomenima na toj razini.

Organizacijska kultura se odnosi na određene skupine ljudi koji dijele ista mišljenja o svojoj skupini, njezinom okruženju i odnosu prema tom okruženju. Ona obuhvaća podučavanje (svjesno) ili socijalizaciju (nesvijesno) pridošlica o prihvaćenim normama, vrijednostima i temeljnim pretpostavkama i stoga ima važan utjecaj na komunikaciju u organizaciji.
Po Scheinovoj definiciji, organizacijska kultura obuhvaća ideju da kultura nastaje djelomično kao rezultat prilagodbe skupine svojem vanjskom okruženju koje se može promjeniti iz raznih razloga, no uglavnom se radi o promjenama ekonomskih, socijalnih uvjeta, tehnološkom razvoju ili postupcima konkurencije...
Organizacije su pored spomenutog vanjskog okruženja istovremeno podređene i unutarorganizacijskim zahtjevima kao što su promjene nastale spajanjem dviju tvrtki ili restrukturiranjem. U tako neodređenom i neizvjesnom okruženju menadžeri trebaju odlučiti kako najboje postupiti da bi organizacija opstala (kao najmanji zahtjev), a moraju biti u mogućnosti djelotvorno komunicirati svoje odluke i strategije.
Ne uspije li menadžer i njegova organizacija u tome  suočit će se s novim prijetnjama i promjenama uključujući otkaze menadžera i zaposlenika te gubitak samopoštovanja i srozavanja socijalnog statusa.
Stoga, nije iznenađujuće što ljudi u organizacijama razvijaju kulturu pomoću koje se lakše nose s neizvjesnošću. Kultura pripadnicima organizacije pruža mogućnost da se kolektivno suoče s neizvjesnostima u svojem okruženju.

Kako u društvenom životu, tako i u organizaciji ljudi stječu mentalitete ili kulturne modele koji im objašnjavaju sve ono što postoji, način na koji je sve to nastalo i što b ono trebalo biti. To nisu racionalni sustavi i uvjerenja nego interpretativni skupovi uvjerenja, vrijednosti, normi i temeljnih pretpostavki koji se uzimaju zdravo za gotovo, a koji su se pokazali korisni u prilagodbi neizvjesnosti integraciji. Kulturu možemo opisati kao ledenu santu jer vidljivi aspekti kulture predstavljaju samo jedan njezin dio.

Kulturni modeli su jače nabijeni emocijama i otporniji na promjene od racionalnih uvjerenja jer ljudima pružaju osjećaj sigurnosti u situaciji kada su suočeni s neizvjesnošću, ali i zato što nastaju u okolnostima koje se ne mogu racionalno razumjeti ili predvidjeti.
Ljudi snažno vjeruju u svoje ideologije i kulturne modele. Potičuću jedne postupke, a zabranjujući druge, kulturni modeli usmjeravaju ljudsko ponašanje zbog čega ljudi uglavnom ponavljaju uspješne modele ponašanja, integriraju se na predvidljiv način i izbjegavaju određene opasnosti i sukobe što, zauzvrat, dalje jača njihovu vjeru u svoje modele.
Organizacijske kulture su kolektivni fenomeni.
Oni utjelovljuju ljudske reakcije na neizvjesnost i kaos koji su neizbježni u organizacijskom iskustvu. Ove reakcije dijelimo na dvije glavne kategorije:
- bit kulture
- oblici kulture
Bit kulture su zajednički, emotivno nabijeni sustavi vrijednosti, uvjerenja i temeljnih pretpostavki izraženi u kulturnim modelima (Geertz, 1973.). Npr, u poslovnom svijetu temeljna pretpostavka organizacije može biti maksimalizacija profita dioničara ili povećanje prodaje.
Kulturni oblici obuhvaćaju vidljivo ponašanje te fizičke i materijalne predmete pomoću kojih pripadnici kulture jedni drugima izražavaju, potvrđuju i komuniciraju bit kulture (Schein, 1985.). Organizacija primjerice, može koristiti različite načine prenošenja svoje kulture novim zaposlenicima. Kulturni običaji kojim novi zaposlenici „primaju“ kulturu u organizaciji mogu biti sastanci, programi obučavanja, mentorstvo ili priručnici o politici tvrtke.

MEDIJII ZA UNUTARNJE JAVNOSTI

Najvažniji odnosi organizacije su odnosi sa zaposlenicima i to na svim razinama.

Pojam javnosti i zaposleničkih javnosti odnosi se jednako na one koji su u organizaciji nadređeni i podređeni. Ove javnosti predstavljaju najvažniji resurs organizacije - njezine ljude.

Alvie Smith, bivši direktor korporacijskih komunikacija u GM-u navodi dva čimbenika koji mijenjaju komunikaciju sa zaposlenicima te u upravi izazivaju respekt za ovaj dio zadatka odnosa s javnošću:

1. vrijednost razumijevanja, timskog rada i predanost zaposlenika ostavrenju rezultata organizacije na koju utječe učinkovita interaktivna komunikacija unutar organizacije koja održava njen specifičan način života.

2. potreba za izgradnjom snažne menadžersko – komunikacijske mreže u kojoj će svaka nadređena osoba biti odgovorna na svim razinama za uspješnu komunikaciju sa svojim zaposlenicima.

Informacije bi trebale biti vezane za neposredne radne zadaće ali bi morale uključivati i ključna poslovna pitanja koja utječu na ukupnu organizaciju.

Smith smatra da organizacije gube znatan dio svojih ljudskih potencijala jer ne daju dovoljan prioritet učinkovitoj dvosmjernoj komunikaciji kao temeljnom preduvjetu odnosa između uprave i zaposlenika i cjelokupne radne djelatnosti, tu posljedicu naziva „drijemanjem na poslu“.
Po nekim procjenama zbog nelojalnosti zaposlenika i njihove nedovoljne predanosti organizacijskijm ciljevima, američki biznis gubi više od 50 milijardi dolara godišnje, a prema nekima neaktinost zaposlenika koji uskraćuju svoje najbolje sposobnosti i ideje i izvlače se na račun prosječnog rada.

Koja je uloga osoblja za odnose s javnošću?

Sa svojom okretnošću i sposobnošću ima središnje mjesto u upravljanju internim odnosima - zašto? zbog svoje uloge u usklađivanju i posredovanju, koje je danas nužno u komunikaciji sa zaposlenicima.

Primjeri:
Apple Computer smatra da je komunikacija sa zaposlenicima „ključni faktor za održavanje široko otvorenog i naprednog radnog okruženja, kao i najvažniji kanal koji omogućava jednoj razgranatoj, prihvaćenoj i decentraliziranoj organizaciji da ostane usmjerena i usklađena.“

R.W.Allen – predsjednik i glavni direktor Delta Airlinesa smatra da se uspješna komunikacija sa zaposlenicima razvija u atmosferi povjerenja za koje postoji barem 7 preduvjeta:

1. povjerenje između poslodavca i zaposlenika
2. otvorene informacije koje slobodno teku prema gore, dolje i sa strane
3. zadovoljavajući položaj i zadovoljavajuća razina sudjelovanja svake osobe
4. kontinuitet posla bez sukoba
5. zdravo okruženje
6. uspjeh poduzeća
7. optimizam glede budućnosti

Watson Wyatt je anketirala čitatelje svog biltena za zaposlenike i ustanovila kako je primarni cilj programa komunikacije sa zaposlenicima „pomoći zaposlenicima da shvate zadatke i pravce organizacije“.

Publikacije za zaposlenike, oglasne ploče, grupni sastanci, kadrovski priručnici i dopisi najčešće su korišteni mediji u komunikaciji između uprave i zaposlenika.

Komunikacija „licem u lice“ u okružju „politike otvorenih vrata“ je osnovni medij koji se koristi za poticanje komunikacije naviše i izgradnju dobrih radnih odnosa sa zaposlenicima.

Usklađivanje potrebe da zaposlenici budu zadovoljni s jedne strane i uspjeha s druge strane, najvažniji je aspekt kontinuirane prilagodbe i pomirdbe na relaciji poslodavac – zaposlenik.
U kontekstu šire funkcije odnosa s javnošću, komunikacijom sa zaposlenicima održavaju se uzajamno korisni odnosi između organizacije i zaposlenika o kojima ovisi njezin uspjeh ili neuspjeh.

Tatjana Ellers Bretz

Literatura:
Scott M. Cutlip, Allen H. Center, Glen M. Broom: Effective public relations – Odnosi s javnošću, Mate, Zagreb, 2003.